Blog

U vreme krize, i liderstvo mora da se prilagodi


Svi se sećamo pesme „Teška vremena“. Verovatno vam upravo u ušima odzvanja ceo refren. Nije to slučajno. „Teška vremena“ je sintagma (danas je baš o tom terminu bilo reči u školi, načuo sam deo srpskog za osmi razred) koja automatski izaziva emocionalni odgovor. Svi smo ih prošli, svako svoja, a neka su nam i zajednička. Pogotovo u ovoj zemlji i posebno u poslednjih nekoliko decenija.

Evo nas u istoj situaciji, a opet potpuno novoj.

Još jednom se postavlja pitanje: šta može da uradi – ili treba da uradi – svako od nas? Svi smo u istoj situaciji, ali nemaju svi istu moć da reaguju i učine nešto. Nije na svima ista odgovornost. Najveća je na donosiocima najvažnijih odluka i onima koji ih savetuju, ali oni ovde nisu tema i pogrešno je da se oslonimo samo na njih. Zapravo, oni su potpuno nemoćni bez nas ostalih. Zato nas pozivaju da budemo odgovorni i učinimo sve što možemo spram svoje uloge i mogućnosti – da budemo odgovorni prema kolegama i prijateljima, ali još više prema onima koji na neki način od nas zavise: prema svojoj deci, roditeljima, ostatku porodice, a i prema sebi. Za rukovodioce, od kojih zaposleni očekuju odluke i vođstvo, „teška vremena“ su poseban test.

Ne bih da zvuči kao da se žalim, ali biti menadžer bilo kakve firme je odgovoran posao, bar bi trebalo da bude. To važi i za „dobra vremena“, ali u teškim, način na koji su menadžeri suočeni s odgovornošću se menja. Kad je „stanje redovno“ (ne ulazimo sad u to da li to uopšte postoji u nekoj firmi i ako postoji, da li je ta firma osuđena na propast), posao je jasan: planira se, smišljaju se strategije, poslovne politike, brine se o izvršavanju zadataka. Procenjuje se koliko su ljudi angažovani u odnosu na potencijale i zahteve. Kad sve ide glatko, može se reći da pozicija menadžera donosi često i nesumnjivo osećaj samozadovoljstva. U situacijama manjih kriza, kad ljudi počnu da gledaju u svog pretpostavljenog i očekuju reakciju, još bolje se vidi „od čega je napravljen“. Međutim, šta raditi u većim krizama, koje daleko prevazilaze okvire poslovanja i profesionalne norme, koje uobičajene krize biznisa čine bezazlenim i smešnim? Šta raditi u trenucima kao što je ovaj sada?

To je trenutak kada menadžerske veštine dobijaju rudimentarniji, ljudskiji oblik. Teško da je bilo moguće na vreme i temeljno pripremiti reakciju. Ono što možete je da razvijete način razmišljanja koji će sprečiti preterane i nekonstruktivne reakcije i uliti sigurnost potrebnu za prilagođavanje. Ako ste na nekoj poziciji „iznad“, neprocenjivim će se smatrati dobro izbalansiran odnos brige, ozbiljnosti i optimizma. Kad je sve u redu, iskustvo je ključ. Kada nije, važniji je karakter.

Sada je više nego ikad važno da sve što se dešava i o čemu se odlučuje bude potpuno transparentno. Teška vremena su izuzetno efikasan proizvođač sumnje, straha i nesigurnosti. Ljudski je da se plašimo – a transparentnost je lek koji garantovano sprečava širenje anksioznosti.

Zaposlenima je firma kojom menadžer rukovodi izvor prihoda. Strah od toga da će rad zamreti, da neće biti plata, unosi dodatni nemir. Važno je otvoreno reći kako stvari stoje, da će firma brinuti o saradnicima i njihovim potrebama, posebno ako je neko u specifičnoj situaciji. Još važnije je imati u vidu da prazna obećanja nanose više štete nego koristi. Ukoliko zamagljujemo situaciju ili je nerealno predstavljamo, dugo građeno poverenje saradnika može da nestane u trenutku i nepovratno.

Važno je da se oseti zajedništvo. Da smo tu jedni za druge. Da firma, oličena u menadžeru, o ljudima brine. Da ne misli samo u pojmovima kao što su zahtevi i očekivanja, targeti, rokovi i rezultati. Da su važni i razumevanje, saosećanje, zdravlje i bezbednost. Da nismo samo svoje pozicije, nego da smo ljudi na tim pozicijama.

Kolektivni duh koji negujemo u radu (ili team building situacijama) mora da nastavi da živi ili da se maksimalno aktivira. Nije fraza, zajedno smo zaista jači.

Kao i zaposleni, menadžer je isto samo čovek. Odgovoran je prema firmi, ali i prema svojoj porodici. Podrška porodice, ma kako to sebično može da zvuči, svima nama je sada potrebnija nego ikad. To nije „ili-ili“ situacija i stvar izbora, nego određivanja dnevnih prioriteta. Isto važi i za rukovodioce i za zaposlene. Organizaciono, to može da znači i stvaranje samostalnijih timova, „kriznih“, prilagodljivijih struktura koje dobijaju poverenje da će u vreme krize (i možda izvesnog stepena haosa) najbolje što mogu uskladiti sve već navedeno.

Zbog svega toga, zdrav takmičarski duh među kolegama odjednom više nije nešto što podiže konkurentnost i „čuva oštricu“. Sada, nadmetanje „ko je bolji“ može zauvek da istupi oštricu tima. Menadžer treba da organizuje i postavi kolektiv na pravi način – vreme je da svako uradi za svoju firmu i svoj tim najviše što može, ali uz sve obzire navedene iznad.

Ako je firma prešla na „rad na daljinu“, posao menadžera je da održi osećaj da firma i dalje fizički postoji, da diše i radi, samo čeka bolja vremena. Može da još neko vreme ostane u firmi ili da se povremeno javi odande, održi neki online sastanak iz kancelarije, nekako stavi do znanja da obilazi prostor i da je sve na svom mestu. To može da deluje veoma umirujuće.

Bolja vremena će nesumnjivo doći. Dok mi strahujemo šta će biti sa našim biznisom, neki menadžeri i njihovi timovi rade s teško obolelima ili rade na istraživanju virusa, na vakcinama i lekovima za čovečanstvo. Za platu. Kako vam se to čini, kao stepen odgovornosti?

Mi, obični smrtnici, treba da budemo odgovorni i da doprinesemo koliko možemo. Ono što već sada treba da imamo na umu je da i kada dođu, bolja vremena će sigurno biti teža od stanja pre ove užasne „disrupcije“. Ukoliko je tim pokazao solidarnost, izdržljivost i osećanje zajedništva, bolja vremena će imati šansu. Možda je tačnije reći – mi ćemo imati šansu u njima.

Što se tiče menadžera, sada je njegov apsolutno najvažniji posao da održi taj duh i očuva tu šansu. To mora da podrazumeva i dostupnost za bilo kakav profesionalni ili lični problem. Vrata firme se, u tom smislu, u ovakvim vremenima ne zatvaraju. Inače, možete odmah zatvoriti i samu firmu.

Ja, lično, osećam da sam još uvek u procesu prilagođavanja i nisam siguran u svaku pojedinost za naredne nedelje. Ali, ICT Hub tim radi. Nužda je uvek i bila majka inovacije. Iskustvo u ovoj situaciji nema niko, ali tim može da ima karakter. U to sam siguran.